Zašto podcjenjujemo ljude? Nesigurnost.

Tata je bio strog, mama nije dojila, čuvala te baka!??? Bio si prvo dijete, nisi imao pažnju i odobravanje u djetinjstvu, nisu te zvali na lokalne ročkase! Vikende si provodio na selu!?

I eto čuđenja.  Voliš li da te podcjenjuju? Ne bi trebao, ali bez emocija bi trebalo biti zabavno, nikako ne mučno. Možda voliš da si podcijenjen. Da si žrtva. Da si nesretnik. Pišem u muškom jer imam sliku jednog … ali prebaci rod kak ti paše ne nasjedaj na moje provokacije.

Voliš li da tvoju dobrotu smatraju glupošću? Ne bi trebalo, ali moglo bi biti zabavno, nikako zamorno. Ako sam dobra, jel to znači da sam glupa.

Biti dobar je stvar karaktera, a glupost stvar inteligencije. Inteligentni ljudi znaju u čemu je razlika. Drugima i da se objašnjava ne bi shvatili. Osim ako nisu na fejsu, tamo i vladaju glupi a dobri šute i promatraju.

No ajmo vako ljudi se vole zabavljati. Ljudi vole igre, neki zato da bi sami sebi dokazali da mogu a neki jer se samo tako osjećaju živi i potrebnim i sve je to okej dok nije njihova koža u direktnoj igri. Tada su povrijeđeni, nesretni, frustrirani i cijeli svijet je protiv njih. 

Ljudi vole igre, vole se igrati sa svime: hranom, ljubavima, životom, ponašanje i najvažnije i najnesretnije drugim ljudima, i onda se čude kada izgube i ljubav i život i ponašanje i druge ljude. Ostanu sami.

Odnos između dvoje ljudi nije partija šaha, bela s ekipom ili poker u skidanje. Nije niti streličarstvo, kada je jedna osoba meta, a druga samo odapinje otrovne strijele.

Dobro osim kada vas druga strana pusti da pobijedite i tako važni u svojoj pobjedi ne shvatite koliko ste zapravo tijekom pobjede izgubili. E to je horor osjećaja i one gore gluposti.

Ali ako gubite dobrog čovjeka, puno ste izgubili. Odmahujete rukom i mislite da nije tako?! Dajte si vremena i vidjet će te koliko ste izgubili. Nikako da nauče, da je čudo imati onog jednog na vašoj strani, kada je stotinu protiv vas.

Takav se čuva onak ko žena – ko’ kap vode na dlanu. Dobar prijatelj ti pomaže pronaći važne stvari kada ih zbog života izgubiš. To može biti i roditelj, baka, deda, brat …

Vrlo je jednostavno, iako bi se složili u jednom, muškarci su sa Marsa a žene sa Venere i da sve knjige svijeta ne mogu opisati razlike između spolova i analizirati odnose, ključanja hormona i podizanja i spuštanja libida. Međutim, postoji nekoliko jednostavnih trikova za bolje razumijevanje.

Žena dok se bori, prelazi preko gluposti, vrišti, svađa se, zove, moljaka, ucjenjuje  – jednostavno joj je stalo, kada to prestane – kraj. Nisi više vrijedan borbe. Nisi više zanimljiv, vrijedan, i kreće se dalje. Tada vam može i na svadbi plesat bez da vas okom pogleda. A vi i dalje banalizirajte o egu, trčanju za ženama, glumljenju frajer, igranju igrica. A sve je gotovo a ti si budala i jedino što možeš ko Bukowski natočiti duplu rakiju i zajaukati: Ako se ne kockaš, nikad nećeš uspjeti. A u biti si samo još jedan pijani poštari koji će zalutati lokalnoj kurvi.

Ovako, svaka pametna žena će od gotovo svakog muškarca napraviti alfa mužjaka. Kako? Uvjeriti će frajer da se osjeća moćan, superioran, kao da je na vrhu svijeta i biti uz njega.

O da … i ne treba biti ni poseban komad, samo treba poštivati dvije muške emocije … gladan i u erekciji.

Iako su mi posao igre i manipulacije, ne volim ih. Kada sam bila natjerana u igru, natjerana naglašavam,  jer ju ja sama nisam birala i uvijek upozoravam kako ne igram igre jer netko mora i izgubiti a to nitko ne voli. Ali kada zaigram, igram na pobjedu. Postavke moga mentalnog sklopa se promijene i tada se igra. Kraj je onda kada ja kažem da je kraj. Moj ego, ponos, čast. Naravno, a što se čudite. Svatko tko vas natjera u igru, tjera vas zbog svoje vlastite gluposti i svog jebenog ega. Treće nema. U ljubavi i poslu nema igara gladi. Niti jedan potpuno ostvaren muškarac i žena, neće vas tjerati u igru. Samo nezrele budale. O, da, i tako brižnika s egom, sačeka kraljica s karakterom. I kakav je nastavak filma… Tako da će nečiji psihijatar znati sve o vama ili možda svećenik ali karma nikada ne gubi adresu.

Uh, da, još jedna sitnica oko koje se lome koplja. Kada se ženi netko sviđa, zaljubljena je, bez obzira na karakteristike muškarca, izgled, status, položaj… nema tu prostora za druge  muškarce o daa … nema šanse. I tada jadničci koji pokušavaju u čoporu dokazati svoju superiornost. „Biti će moja! Otet ću je XY i pokazat ću tko je baja u gradu!“ Moš’ si mislit. Ako se ženi istinski sviđa određeni muškarac, ma možeš se na trepavice postavit nema šanse, ma možeš dragog Boga molit da siđe i preobrati je – nema šanse. Ako je otme drugi – nije vas voljela, bio ste joj samo interes ili čak utjeha da ne bude sama.  U grčkoj mitologiji postoji vam bog sretnog trenutka – Kairos, i u trenu kada vam dođe morate ga uhvatiti za vrh repa, jer kada prođe, prošao je vaš sretan trenutak. Pametnom dosta.

Sada sam u godinama kada odlazim ukoliko mi se ne servira stabilnost, respekt i lojalnost, trenutno odlazim. Znate kako se kaže: pametniji ne popušta, pametniji napušta! Zar mislite da ću zbog ikoga mijenjati svoju pozitivu, dobrotu i energiju?! Oduvijek je bilo najteže dokazati sirovini da je sekundarna. I sad da bilo tko od nas troši vrijeme i energiju na one čiji demoni su poremećeni zbog gornjeg dijela teksta. Ufff neće ići. Sve mi možete raditi, dok mi ne postane svejedno. Onda mi ne možete više ništa. Ako vas nešto zamolim, jer ne molim zbog ega ili dokazivanja jačine, rekla sam – ne volim i ne igram igrice, molim, jer mi je važno, jer me smeta trenutna situacija, jer želim poboljšati nešto i rasti. Ako netko ne želi malenu stvar, njemu nebitnu, učiniti za tebe, vrijeme je za napuštanje stola na kojem se više ne servira respekt pa čak ni seks za tim stolom ne bi bil seks nego pizdarija. Treba znati kada otići – to je mudrost, treba biti u stanju otići – to je hrabrost, a otići uzdignute glave – to je dostojanstvo. I nikada nemojte odustati od istog.

Tri stvari ne treba činiti u životu: moliti nekoga da ostane (a njemu nije stalo), moliti nekoga da priča s tobom (ako mu značiš, pa makar se svađali, pričati će te), i moliti za nečiju pažnju (ako je nekome stalo, ne trebate prstom mrdnuti i dokazivati se, pažnja će biti vaša).

U redu je i da se nekome ne sviđam ili da se vi nekome ne sviđate, i da mu se ne sviđam i bez nekog posebnog razloga, ali to mu ne daje pravo da me/vas omalovažava, ponižava, degradira. Ako se to krene dešavati, opalite si ne jedan, već pet šamara i bježite glavom bez obzira od psihijatrijskog slučaja. Jedino ako ste psihijatar, onda ostanite i naplatite puno više od 300 kn na sat. Ako netko želi da mu budem psihijatar, to će morati i platiti, ali ja se srećom ne bavim nadriljiečništvom, pa ništa od mene u doktorskim vodama i u borbi s pacijentima. Jednostavnije rečeno, ponekad nije važno ni koliko ste ljubazni, lijepi iz unutra i izvana, koliko brinete, koliko nekoga volite, jednostavno to sve skupa ponekad nije dovoljno za neke ljude. Loš se čovjek osili kad osjeti da je voljenim, dobar čovjek omekša. To je razlika. Sve navedeno je brutalna istina.

Žestoka sam, ha?! Što god da ste čuli o meni, vjerujte. Nemam vremena se objašnjavati. Također, dodajte još koju, ako želite. Sokrat je davno rekao: tajna uspješne promjene je u tome da svoju energiju usmjerite na gradnju novoga, a ne ratovanje sa starim.

I slažem se, ljudski je opraštati. I ja opraštam, i meni opraštaju. Međutim, jedno „oprosti“ nije dovoljno. Meni nije. Istina, ponekad nešto ne uspije iz prve.

Može mi se. Volim orhideje, volim glazbu, volim i njega … A oprosti, nikad mi nije bilo dovoljno samo „oprosti“.

PS. nekako je sve ovo izletilo iz mene nisam baš planirala pisati. Alma Mater