Iako ne volim svađe, i trkeljam da treba sve ignorirati, svađam se … najviše se svađam s amaterima, pozerima, ljudima koji se predstavljaju ono što nisu a bezdušno ulaze u moj mali svemir. Drugim riječima ne mogu ih ignorirati a ni bloknuti a u zatvor mi se ne ide.

To vam je ono u stilu kada lepeza umisli da je klima uređaj. Zavedu me ponekad te lepeze, jer daju odušak na tren. No, bistra sam ja, brzo skužim i tada postane još jače vruće a lepeza postaje jeftina, papirnata i nikakva.

Obožavam odgovorne i profesionalne ljude. Obožavam ljude koji vrijede. Obožavam one koji imaju što naučiti i biti nešto.

Pokušavam ih skupiti oko sebe. Vrijede mi. Kaže psihologija da tada vrijede  i sebi. A onda vrijede svima.

Guba mi je što u ovim svojim godinama točno znam što neću. A neću sigurno prazne priče bez pokrića. Neću gubiti vrijeme na lepeze. A to ljudi rade. Omađijaju nas naučenim frazama, pričaju priče, obećavaju. 

Profesor, moj mentor jednom mi je rekao “ljudi su ti kvarna roba moraš ih oblikovati prije isteka roka inače ti ostaje recikliranje i smeće, a ti kolegice sigurno nisi za kopanje po smeću”.

A ljudi jesu kvarna roba. Prevrtljivi i nestalni.  

I pitam se kako od one umiljate bebe nastane ovakvo licemjerstvo i pokvarenost.

Jednostavno društvo nas čini tako.

Uči nas da lažemo, ignoriramo, činimo ustupke zbog svoje koristi. Zašto? Zato što život nije crno – bijel već bojadisan. I svako ima svoju istinu. Iako je istina samo jedna.

Istina je ovakva. Dokle si ovisan o nekome koji te vrednuje, plaća, odobrava ti godišnji, tada moraš biti poslušnik. Ako ne, biti ćeš zamijenjen ili natjeran da odeš … 

Čak se ni Crkva ne posvećuje full time svojim vjernicima i sama zaključava vrata nakon mise. A Crkva i žene, uf to boli vjekovima. Kopa izdašno po toj maternici kad stigne i koliko stigne. Interesantno kako penise ne dira, čak i veli da je to grijeh ako ga muškić uzme stvar u svoju šaku i onda se ispričava ako se sama zaigra. A jedini je papa Franjo kritizirao licemjerje vjernika, pod moto treba redovito odlaziti u Crkvu, moliti se, ali i ne kad izađeš preko praga, postati i drzak i pun mržnje i bahat i nepristojan i neljubazan.

Pitam se čemu, kler shvaća kvaku, samo treba da se ispovjediš, platiš dvije mise i “jovonanovo”, jebi kaj ne smiješ, kudi boga, laži, varaj, kradi, prežderavaj se, pij, obmanjuj …. tu smo, slabi smo ljudi, daj dvije Marije, dva Očenaša i Vjerovanje ako znaš, ako ne zapali svijeću i za Gospu pojedi janjca i to je to.

Čemu sve to? I kakva je to sloboda ako ovisimo o nekoj odluci, nečijim otvorenim vratima, potpisu.

Sloboda je da živimo i uvijek imamo izbora.

A taj naš izbor, ima akciju i reakciju i za to jesmo odgovorni. Jesmo li odgovorni za ignoriranje i okretanje glave od svega pa i od sebe!!? Jesmo li odgovorni za te lepeze!? O da jesmo. Ali velimo sve je to život. Mali licemjeri jelda?

Licemjerje buja u vremenima nesigurnosti i straha. Licemjer, hipokrit, podlac sve su to nazivi za nekoga tko se prikazuje drugačijim od onoga što je, koji iza moralnih stavova krije svoje pravo lice.

Problem svih društava pa tako i našeg su oni kojima je licemjerje, pretvaranje, glumatanje, laži sastavni dio njih samih. 

Prisutni su u svim segmentima života, i takvi uspijevaju u životu. Glume. Prodaju se za svašta. Za status, radna mjesta, sex, lovu.

Na mjestu gdje vlada laž, skrivena pod krinkom licemjerja, iskrenost nikad ne nailazi na razumijevanje, a lepeza može hladiti do mile volje. 

Mi nesvjesno opravdavamo licemjerje, a da ga ni ne shvaćamo.

"Prvo su došli po Židove.
Ja se nisam oglasio jer nisam Židov.
Onda su došli po komuniste.
Šutio sam jer nisam komunist.
Onda su došli po sindikaliste.
Ali nisam rekao ništa jer nisam sindikalist.
Onda su došli po katolike.
Zato što sam protestant nisam se odupirao.
Onda su došli po mene.
Tada nije više bilo nikoga tko bi ustao za mene."

(Martin Niemöller)

Od djetinjstva, uče nas da je govoriti istinu dobro, a lagati loše, da treba govoriti i činiti dobro. Upućuju nas na: sve se vraća sve se plaća. A onda vidimo i sami: mama i tata su slagali jer moraju slagati ili prešutjeti nešto u obitelji, tete i ujaci mute da bi se uvalili za vikend na more, frend u školi prepisuje od tebe i dobio je bolju ocjenu o tebe,  kolega na poslu je prisvojio tvoj rad i za to dobio pohvalu … 

Često smo u situaciji da licemjerje primijetimo kod političara, rodbine, kolega na poslu… Ali mi na to ne odgovaramo. Mi to kao ne primjećujemo. Ignoriramo. Demoraliziramo se mislima da u borbi protiv licemjerja ne možemo pobijediti, samo si možemo zagorčati život. I tješimo se sve će proći pa i to, a zaboravljamo da smo i sami prolazni.

Prosipanje zaslađivača dok iza leđa sijevaju noževi, može se prepoznati u mnoštvu svakodnevnih situacija, poslovnih ili privatnih.

Kad ste ga zadnji put osjetili? Nedavno, pretpostavljam, kao i ja: kada se traže radna mjesta, kada se treba prepoznati neki rad i progres, kada pokrećeš novi projekt, kada se nagrađuju krivi ljudi, kada te prijatelj olajava a onda te dolazi moliti uslugu. 

To je i “tamna strana”, a naličje integriteta, no uvijek vrlo lako prepoznatljivo. I naravno, više govori o onima koji to čine, no o Vama. Ali koja satisfakcija jer će Marka zamijeniti Zoran, a Zorana … i sve u krug.  

Hipokrit je u antičkoj Grčkoj bio po definiciji glumac, odnosno osoba koja namjerno zavarava druge. Definicije licemjerje uglavnom tumače kao čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono što zamjera drugima.

Kako to izgleda u odnosu?

Postoji fraza “Prosjaci ne mogu birati”.

Koliko god je neromantično reći, ne postoji potpuno savršen partner, pogotovo ako si i sam(a) daleko od savršenog. Međutim, takav muškarac ili žena ili ono neće odustati od svojih standarda viđanja lijepog a boji se pogledati u špigl. Gledanje mlađih žena koje su zgodne, s zgodnim atributima, s uspješnom karijerom, nešto soli u glavi, bez obzira na to što dotični  ima trbuh, ćelavu glavu, lošu osobnost i nema karizmu, ne priječi da fantazira o svijetu oko sebe, a realno prešli u 5 banki i žive od materine spize u materinom stanu i voze staru bemburu pokojnog ćaće. Takav muškarac je imao par veza ali sve su se raspale “jer su one bile krive i njega iskorištavale i lagale”, nekom se zalomilo i dijete koje bogtepita što će naučiti od svog tvorca ali tu je …

Kada žene konačno shvate (doduše dok izgube i same svu kredibilitet): da je momčina “nit za jebat nit za kući vodit”. Kreće alkohol i muka za sve od mame do kolektiva. I dijete od 5 banki kreće na nova osvajanja putem dobre stare fejsare da uništi i zagadi sve ostalo … prosjaci ne biraju … daj što daš …jedan je život… bolje i bakica nego šakica …

Moliere je u Tartuffeu lijepo rekao: “Oni čije ponašanje daje mjesta govoru, uvijek će prvi napasti svoje susjede.” O da, i to vrlo vrijedno, samo kako bi dali sebi opravdanja, dodala bih.

Kako to izgleda na radnom mjestu? 

Šefovi koji ne žele priznati da nisu tu zbog sposobnosti nego zbog podobnosti, prave probleme koji duboko tište radnu sredinu, no uvijek su spremni izreći mantru o “zdravoj radnoj okolini”. Formalno, sve je “med i mlijeko”, učestalo opisano vrlim riječima misije, vizije i korporativnih vrijednosti.

Realno: mrtvo slovo na papiru, iznjedreno samo zato da bi se time “ne talasalo“ i da bi predmetni održao u “fotelji” do koje ne bi ni došao da nije imao nekoga.  

Sada se pitam ako svijet tako funkcionira, a zašto i mi drugi nemam nekoga? Ako su nas prvo odgojili da budemo dobri, pa nas preodgojili da ignoriramo, zašto nas nisu naučili da imamo i sponzora, mecenu ili nekoga ko bi rekao daj mi “poguraj ovog mog, dobar je ali nema sreće”! 

Okej, definirajmo sada integritet: to je koncept koji počiva na usklađenosti djela, vrijednosti, metoda, mjera, principa, očekivanja i ishoda u svemu što činite, bilo da govorimo osobno ili o firmi kojom se upravlja ili u kojoj si neko “malo mudo koje odlučuje”.

WIFY ili IMT (what’s-in-it-for-me, ili ima’l mene tu) ili ti integriteta u odnosu na licemjerje?

U tri desetljeća i više od prvenca Top Guna, Maverick (Tom Cruise) nije napredovao dalje od kapetana u mornarici. Film ukazuje da je to zbog njegovog načina (ne)razmišljanja, ali čak i kada je bio najneposlušniji, Maverick je uvijek imao prijatelja višeg na vrhu: Icemana (Val Kilmer), koji je intervenirao za njega i zaštitio ga … pametnom dosta, a film baš zato glorificiramo jer smo svi bar u nekoj sveri bili ili jesmo Maverick. 

Zaključiti ću, da bismo lakše mogli podnijeti ovo podneblje i njegove jadne (ne)prilike, okrećemo se humoru, ruganju, ironiji, sarkazmu’. Jer dok imamo “gazdu” moramo i slušati i raditi što nam se kaže. A kurčiti ćemo se u penziji ili ako dobijemo Jackpot ili ako smo u dijaspori pa ne plaćamo Hrvatski porez a tam čkomimo jer smo vrhunske sluge a gazde nikakve.

Doduše možemo i na Fejsu dok nas netko od ljubomornih frendeka, šefa, žena, muževa, roditelji ne uhvate i prijavi “gazdi” ili su nam oni i sami  “gazde” a to je već perverzija 🙂 a ne licemjerstvo …