Ježim se od poslovica.
Bake i dede su odavno shvatili život i sve su to lijepo posložili u nekolicinu poslovica i prije nego što je svijet preplavljen hrpama fejs mudrosti, zen rasterećenja i oslobađanja oprostom ispovijedi. Inteligencija!! Možda ili prostodušni nagon preživljavanje!?
Čudnije je kako i pored tih tako praktičnih i jezgrovitih prastarih mudrosti i dalje mozgamo da ipak znamo bolje i da će, primjerice, samo na nama kliknuti neka promjena. Samo zbog nas taj vuk koji dlaku mijenja, ali ćud nikada, e samo zbog nas jednom bi mogao promijeniti i ćud. A poslovica lijepo kaže – vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Dakle, baka je znala, mama je znala, fejsara zna ali ne i ti. Inteligencija!?
Ali ni ta vučina nije od jučer. Pametna je, zna da će se izvući uz tri slatke riječi „neću nikad više“. A hoće li, bome oće. Jer kuži genije da može, da si labilan, slab i u komfor zoni i da je za ponovno dobivanje tvojeg povjerenja dovoljno pokunjeno reći „neću nikad više“. Inteligencija!
Ti to očekuješ, on to očekuje, tebi to odgovara, to je ono što želiš čuti, to je rečenica koja će maknut do nove situacije, osloboditi te teške odluke da jednom za svagda toj osobi kažeš: „Tako je, i nećeš nikad više, jer ti ja neću dati više niti jednu priliku, pa, pa.“. O da. Teško je to. Najčešće se bojimo da smo traćili vrijeme i da smo ispali glupi. Ne želimo priznati da smo se zeznuli i izgubili vrijeme na nešto što smo krivo procijenili i da smo naivno dali značaj nečemu što nije vrijedno.
Jer najboljeg prijatelja ne moramo imati od djetinjstva, možda nas baš čeka pravi novi frend u lokalnom kafiću ili parka auto, dok vi tolerirate pizdarije ovoga iz osnovnjaka koji nikad nije tu osim kada treba lovu, auto, sobu da se otrijezni ili da ga slušate.
Možda ste u braku i brzopleto ste rekli da, a ta druga vas žari i pali i mogli bi satima pričati i maziti se. I baš je tu kliknula ljubav.
Možda ste pola života utrošili u truloj firmi i prema šefu, koji niti vas nagrađuje niti cijeni, niti vas primjećuje a mlađi dolaze, a vas se zaobilazi, no preko puta je baš otvorena udruga koja traži entuzijaste i zanimljivo nudi mogućnosti.
Uglavnom treba imati muda i reći idem dalje i izaći iz komfor zone koja je toliko zagušljiva da vas guši i smrdi a strah vas je izaći na svježi zrak jer se bojite da bi se smrzli.
Ogledalce, ogledalce kaži meni, tko je najbolji, najljepši, najpametniji, najradišniji, naj, naj, naj… u cijeloj zemlji? A možda i šire?
Kada radite s ljudima shvatite da je inteligencija bitna. No ono što ne znate da ima puno inteligencija. Kada radite na poslovima na kojima selektirate ljude, prvo vas nauče da ne dajete automatski prednost sebi sličnima, jer to podsvjesno svi radimo. Nego baš suprotno. Inteligencija!
Naime, osjetimo odmah povezanost s tim ljudima, svide nam se, a da ni ne znamo zašto i spremni smo im dati pozitivnu ocjenu čak iako vidimo signale upozorenja i znamo da to nije to.
Što drugi zapravo misle o nama volimo čuti ako to ide nama u prilog i tada ćemo se brzo složiti, u protivnom baš i nismo spremni prihvatiti tu nezavisnu procjenu. Oglašujemo se, ignoriramo i ljutimo. A istina je da se naša slika o nama često ne podudara sa slikom koju drugi imaju o nama. Ogledalce, ogledalce.
Sudjelovala sam prošle godina na jednoj edukaciji pedagoško-didaktičkog obrazovanja i tema je bila osobni razvoj i mentorstvo, a u okviru kojeg je bilo brdo testova. Jedan je bio test osobnosti. Zbog posla kojim se bavim imala sam mogućnost proći najrazličitije edukacije i upoznati mnoge alate te sam do tad već bila navikla na svakakve testove. Manje, više sam unaprijed znala rezultate i bila poprilično svjesna svojih jakih strana kao i manjkavosti. Moglo bi se reći da sam mogla manipulirati između svega ali sam htjela baš da bude kako treba. Tako da sam ja svoj test rješavala prilično ležerno. Ne sjećam se kako se test zvao, no bio je u bojama i na kraju nas je podijelio u skupine osobnosti prema bojama. Neću vas gnjaviti tumačenjima, jer to nije važno za ovu priču. Ono što je važno je bila činjenica da samo troje od nas dvadesetak, nismo bili posve iznenađeni i uzrujani rezultatima. Iako u tim testovima ne postoji dobra i loša boja i usmjereni su više na to kako nas drugi mogu doživjeti, neki su bili prilično nezadovoljne svojim rezultatima. Jednostavno test ih je okrutno ogolio i nije baš dao privlačnu sliku kakvu su očekivali.
Ja sam pak bila začuđena koliko se ljudi malo poznaju, odnosno koliko su sujetni. Njihovo mišljenje o njima samima odudara je od prave slike od onoga kako ih drugi doživljavaju.
Ništa čudno, u ljudskoj prirodi je da o sebi mislimo najbolje. No. to zna voditi ponašanjima koja su štetna kako za nas tako i za našu okolinu. Takve osobe postanu neosjetljive ili pak preosjetljive na svaku kritiku i tuđe osjećaje i na kraju autodestruktivni ili destruktivni.
Evo vam prijedlog! Napravite jedan test osobnosti! Pitajte prijatelje ili još bolje kolege (bar tri, odvojeno) – neka vam svatko kaže tri stvari koje ih kod vas oduševljavaju i tri koje ih živciraju ili smetaju. I onda razmislite. Možda se iznenadite!. Proberite one za koje znate da će biti iskreni, ne zločesti ili uvlakači nego baš iskreni. Oslušnite svoju okolinu i usput uhvatite neko mišljenje o sebi. Usporedite sve to i vidjet ćete koje se osobine ponavljaju. I nakon toga popijete kuhano vino, nasmijete se i probajte raditi na sebi ali samo malo jer treba ostati svoj. Nitko nije savršen.
No, ipak ako ste za ono što vam se ne sviđa uvjereni da vas to ne opisuje u pravom svjetlu, morat ćete prihvatiti činjenicu da vas drugi tako vide i zapitati se zašto. I to je dobar početak. Kritika bi trebala biti početak. Inteligencija!
Ljudi koji lakonski na sve kažu, takav sam kakav sam i briga me što drugi misle, možda ni ne znaju kako takav sebičan pristup često nanosi bol ljudima oko njih. A nitko ne razumije da je takav stav došao zbog inteligencije. Ovi koji su na drugoj strani i vole ove „takve-kakve“ sam toliko da će se često oni mijenjati i prilagođavati kako bi ih zadržali u svojim životima umjesto da vele „ajde stari dosta je bilo takvog-kakvog“. Uglavnom Inteligencija obilježava i jedne i druge.
Dakle dokle god ste sredstvo za ugodu, ljudska jedinka nevrijedna ljubavi i poštenja i dokle god trpite, jer mislite da je to najbolje što vam se dogodilo, umjesto da vam je dosta i da vam pukne film, jebena ste stranka.
A kada se raspadnu i brakovi, i obitelji, i prijateljstva, i partnerstva, i suradnje… jednoj strani neće dugo biti jasno zašto. Pogodite kojoj!?
I da raspetljamo ovo gore, prema psiholozima, postoje četiri vrste inteligencije: IQ, EQ, SQ i AQ. Idemo redom:
- Kvocijent inteligencije (IQ). Ovo je mjera vašeg nivoa razumijevanja. Potreban vam je IQ za rješavanje matematike, pamćenje stvari i pamćenje lekcija.
- Emocionalna inteligencija (EQ). Ovo je mjera vaše sposobnosti da održite mir s drugima, da znate rasporediti vrijeme, da budete odgovorni, da budete korektni, da poštujete granice, da budete skromni, iskreni i pažljivi.
- Socijalni inteligencija (SQ). Uključuju nečiju sposobnost interakcije i komunikacije s drugima sa sposobnošću izgrađivanja mreže prijateljstava kroz duže vremensko razdoblje.
Ljudi koji imaju viši EQ i SQ imaju tendenciju da idu dalje u životu od onih sa visokim IQ ali niskim EQ i SQ. Većina škola i poslodavaca profitira od poboljšanja IQ-a dok su im EQ i SQ gotovo nevažni.
Dakle, vaš EQ predstavlja vaš karakter, dok vaš SQ predstavlja vašu karizmu.
No postoji i 4. tj. nova paradigma: Koeficijent otpornosti (AQ). Mjera vaše sposobnosti da prođete kroz težak period u životu i izađete iz njega bez da popizdite i završite u ludari. Kada se suoči sa nedaćama, AQ odlučuje ko će odustati, ko će napustiti primjerice svoju obitelj, partnera i/ili krenete u poroke alkohol ili ozljeđivanje.
Dakle za sve je kriva inteligencija ne poslovice i mudrosti. Etogac ako sam pomogla super ako nisam opet dobro, inteligencija je to.