Sljedeći tekst nije inspiriran X files serijalom već je istinita priča. Ovaj za mene nezaboravan događaj desio se je 1980. godine. U to vrijeme već smo imali vikendicu na otoku Viru, koju su izgradili moji roditelji kako bi im djeca mogla ići na duge ljetne praznike s bakom i djedom. Bili su to sami počeci izgradnje vikendaških naselja na otoku jer do tada tamo nije bilo turizma, a otok je izgledalo kao mjesečeva površina. Na otoku se je tada trebala graditi prva nuklearna centrala u tadašnjoj Jugoslaviji no srećom na kraju se je odustalo od te sulude ideje. I tako, tamo negdje na početku ljeta 1980 godine, jedne večeri, mama i ja vraćali smo se iz sela, nakon posjeta domaćim ljudima (koji su bili aktivni u mjesnoj zajednici) od kojih smo kupovali materijal za izgradnju kuće. Te večeri nismo se vraćali doma uobičajenim putem po staroj cesti uz more, kao što smo to inače prakticirali, već smo odlučili ići po glavnoj asfaltiranoj cesti koja je bila udaljena od obale.

Bila je to jedna tiha, vedra i topla ljetna noć, a pošto nije bilo svjetlosnog zagađenja, s obzirom na to da je na otoku struja bila samo u selu, na nebu se je moglo vidjeti milijune zvijezda. One su bile doslovno kao na dohvat ruke. Hodajući, otprilike nekih dvijesto metara prije skretanja s glavne ceste prema našoj kući, mama prekine šutnju i odjednom kaže : “kaj je ovo?“. Pogledao sam ju i vidio kako gleda u to divno noćno nebo. No, u tom trenutku shvatio sam da se nešto nalazi iznad nas, te sam pogledao i ja instiktivno i naglo prema gore. Odjednom, doživio sam ogroman strah i zaprepaštenje. Iznad mene nalazio se je ogroman objekt koji je nečujno lebdio te se lagano kretao. Bilo je ogroman i  dosta visoko. Njegove konture nisu bile glatke strukture, a na sebi je imao decentne točkaste izvore svjetlosti. Ta leteća grdosija nije proizvodila apsolutno nikakav zvuk. Možda se je čulo samo lagano strujanje zraka, kao da samim prodiranjem stvara zvuk laganog vjetra. Taj leteći objekt protezao se iznad mog pogleda, pa sve daleko iza mene dokle god sam ga mogao popratiti. Nisam previše dugo zadržavao pogled na njemu jer sam bio poprilično uplašen, no ipak to nisam htio pokazati mami. Tako splašen naglo spustim glavu prema dolje i ispucam prvu glupost koja mi je pala na pamet. “Mama pa to ti je TV satelit koji prenosi Olimpijske igre”,  koje su se zaista tada i održavale. Nakon što sam to rekao, uz šutnju šokirani od onoga što smo vidjeli, samo smo nastavili hodati bez i jedne riječi. Istraumatizirani u stanju šoka više nismo dizali glavu prema nebu. Došavši do skretanja u sporednu ulicu prema našoj kući, smogao sam hrabrosti pogledati još jednom u nebo, no u tom trenutku više nije bilo ničega osim bezbroj zvijezda koje su opasavale cijeli nebeski svod.

Godinama nakon tog događaja znali smo pričati o tome što smo vidjeli. Jednom smo na nagovor naših najbližih išli crtati kako smo mi (bez prethodnih konzultacija) doživjeli i vidjeli taj objekt. Naši crteži bili su potpuno identični. Dakle mogu sa sigurnošću reći i tvrditi da „to“ što smo vidjeli tu noć nije bio avion, nije bio meteorološki balon ili nešto slično, već taj leteći objekt koji smo vidjeli definitivno nije bio sa zemlje. Radilo se o tehnologiji koja nije bila s naše planete i rekao bi da je ona puno naprednija od bilo čega što danas leti na našem zemaljskom nebu.
Jučer me baš mama nazove na mob (pazi, opet olimpijske igre krenule – ljeto 2021 ) i veli mi ona : jel’ se sjećaš kad smo vidjeli svemirski brod na nebu?“ Zašto se baš sada opet sjetila toga, nemam pojma, ali definitivno smo nas dvoje imali „posla“ s nečim ili nekim tko nije odavde, već od nekuda gdje mi ni ne znamo da postoji.