Centar za upravu i pravosuđe, tzv. CUP. Ženska srednja školica sa dva smijera od daktilografa do upravnog pravnika. Doduše bilo je nešto i miješanih razreda ali zanemarivo u usporedbi s silnom ženskadijom po hodnicima.

Traper jakna, lak za kosu, žvake su se mješale hodnikom CUP-a. Dosta toga je tek dolazilo iz Graza i Trsta a nešto i iz zagrebačkih posrednika a oči mladih frajli CUP-a pune želja i sjaja probale su posegnuti za novim izborima. Pod odmorom se trčalo u Ham-Ham, ili restorančinu sestara Baković tzv. SB illi čak posegnulo do Korza na pizzu. 

Znalo se markirati i na neku matineju u kino Balkan ili Zagreb na Top Gun ili neku Policijsku akademiju ili samo lunjati po Cvjetnom i škicati ekipu. Škola u Varšavskoj i Gundulićevoj je imala svoje draži i centar svijeta mladog Zagreba.

Petkom se išlo u Saloon. U Saloon je dolazilo sve što valja. U Saloon je dolazila i Tesla. Tesla  je bila muška srednja školica. Koja je bila osvježenje za slinavice iz CUP-a jel metiljavci iz CUP-a nisu bili neki izazov.

Pripreme za izlazak su trajale i trajale. Taman dok posložiš frizuru i mamine majice sa šišmiš rukavima ili onim suludim jastučićima, već ti se šminka više ne slaže pa sve ponovo. Nas tri frendice bi uralale na mjuzu s radija (dok je jedna od nas pokušvala uhvatiti pjesmu bez glasa voditelja sa RVG), tračale smo sve što smo stigle, dramile oko svega i to sve do odlaska u Saloon. Bile smo uvijek same jer su starci odlazili na vikse oko Zagreba izmjejući se sa svojom ekipom, a nas curke ostavljali u uvjerenju da vježbamo stenografiju da podignemo ocijene kod one žofe Šorlice.   

Dolazak na Tuškanac je bio kao dolazak na bal. Uzbuđenje dolaska pred blagajnu Saloona, popust na karte za cure koje su uvijek mogle ući. Ostavljanje jakni na garderobi i onda stepenice koje te vode u carstvo neostvarenih, a tako dostupnih želja. Pepeljuge u posebnim cipelicama iz Borova i Alpine. 

Puno osmijeha, jedna ljepša od druge, zrihtane najbolje što smo mogle izposuđivati od mama, sestara i suseda i to kak da nema sutra, a dečki u košuljicama, namirisani tak da se kupaš u njihovim parfemima Bruta, JPS, šprehica, cugica i puno dobre mjuze. 

Radiš jedan krug, pa još jedan, pa onda pauza da se podnese izvješće koja je koga snimila. Pa uleti s rum-kolama. Pa DJ pusti neki hit koji svi u glas pjevaju, pa malo magle i njenog specifičnog mirisa. I vječna dilema hoćemo li stati u prvi red ili na pozornicu, procjenjujući muške ekipe oko nas. Toliko odluka  a tako malo vremena.

Odmjeravš one s talijankama? Jel bolji onaj plavi kao Den Harrow ili smeđi kao George Michael. Kao da si ih istrgnuo iz sredine Brava i stavila na vrata sobe. A dečki su rasturali i heklali plesnim ritmom u prvom redu plesnog podija, a te talijanke su poskakivale uz široke traperice. 

Ubrzo sam saznala da se George Michale zove Hrvoje i da ide u Teslu.  Postavljao je pitanja, pričao promuklim glasom, plesao, a ja sam se krhko održavala na nogama pokušavajući odgonetnuti jesu li mu oči plave ili zelene. Uglavnom zanimljiv, neodoljiv, stariji bar tri godine, siguran u sebe i tu samo za mene. 

Dugo smo se znali još naći, odigrati koji bilijar u SB  i koji put popiti gusti s šlagom uz smijeh i sjajne okice.

Počastila sam ga i sa bakarskom vodicom iz tatinog plakara i još kojom šetnjom po gradu nakon čega je ipak odšetal dalje, a meni ostal tiha patnja i jedna od prvih u nizu uspomena Saloona.

Ubrzo iz Varšavske škola odlazi u Ivanićgradsku. Mila majko što sam bila nesretna u tom zapečku grada Zagreba. Jedina prednost je bila skraćena nastava da nas ne uhvati mrak i utješno škicanje dečkiju iz Ruđera u kojoj školi je bila sportska dvorana i CUPovke su tu išle na tjelesni. Uglavno famoznu dvanaesticu za Centar je zamijenila duja za Žitnjak. Ali Ruđeraši nisu se baš mogli mjeriti s Teslašima.

Vijest da je poginuo netko mi je donio kada sam upisala Pravni faks, valjda zato se i prebacujem na Kriminalistiku puna euforije za Hrvatsku i ono što ona zaslužuje uz neku sjetu duše. Od šoka sam samo zašutila i gledala u pod. Poginuo je kod Novske, bilo je loše vrijeme, zasjeda, sprovod će biti na Mirogoju.

Sjećam se kolone i sjećam se ruže koju sa stiskala u ruci. U meni se mješala ljutnja i tuga. Poslije ću to još puno puta proći ali zvat ću to nemoć trenutka. 

„Mala, ništ ne brini. Vidimo se u subotu u Saloonu!“ bile su njegove posljednje riječi upućene mojoj nekoj mladosti.

Imao je dvadest godina, posmrtno mu je dodijeljen čin narednika. Odlikovan je jer je kao dečko iz Tesle svojim znanjem obavljao stručne i zahtjevne poslove veze u jednoj jedinici. Nije stigao upisati faks kao ja i nije stigao otplesati još jedan ples na podiju Saloona, nije stigao živjeti. Čini se da moja prva ljubav, koju su grde 90te satrle odmah na početku bile samo početak. Ubrzo kreće brzinsko odrastanje i neki drugi svijet pun odgovornosti uz druge ljude i drgi tip glazbe. Ali ostat će ova priča, čaša nešto boljeg šampanjca od tatine bakarske vodice i poznati taktovi jedne stare pjesme.