Hajde Da Se Volimo

Vrtim ti ja tako po bespućima kanala mog novog operatera (u vezi smo skoro 6 mjeseci, do sada me je ostavi bez Interneta nekoliko puta, obznanio sve moje osobne podatke, no tko zna gdje nam je kraj)  i naletim na Klasik TV.

Klasik TV vrti uratke bivše nam države i taman započelo „Hajde da se volimo“. 

„Hajde da se volimo“ film, komedija o putešestvijama Brene i njenog banda “Slatki greh”, pod vodstvom mangera turneje  nekog Crnogorca  i vozača autobusa legende Gidre kojeg znam kao Žiku iz istoimenih dinastije a poznat mi je i kao negativac Valter.
Gidra uglavnom vozi autobus i cugne koju i stalno nešto grinta “Jao sjebaste mi autobus, Eh umjetnici, Svi marš napolje!”. I tako oni putuju po Jugi do mora.

Film je pun trash stereotipa Jugoslavenske kinematografije: fore koje i dan danas ekipa iz 80’tih ima u retorici i na koju “svršava”, otrcani slapstick i naravno golotinje u maniru mekog pornića „i tata bi sine“, ali to naš narod voli pa bolje da umre selo nego običaji.

i tata bi sine – Bruno Boksic

Moj osmijeh ide uz analogije tih davnih vremena od kruha namazanog masti i posutom papričicom sa sokom od bazge do kampa u Zaostrogu  a ne ciljano na trash program.  

Brenin flautist je okosnica, njega progoni brdo prpošnih i mladih Jugoslovenki u cilju snošaja jer je navodno Brenin dečko, a u krevetu je “kao motokultivator”. Tako da kroz čitav film gledam sijaset obnaženih dojki (Brena svoje nije pokazala, tek nešto kasnije osvanula je na naslovnici nekog časopisa – deda je imao taj vrli časopis uz par brojeva Starta u garaži uz obrazloženje da je to za potpalu za roštilj, no u tom smislu nisu gorili, bacila sam ih ja puno godina kasnije).UH, KAKVE GRUDI! I Lepa Brena se slikala GOLA - divno vreme! (FOTO) | Najnovije vesti - Srbija danas

Daklem, taj uradak je prikaz onoga za čim žalimo iz tih zlatnih 80 godina no ipak moram priznati da film ima povijesni moment (za mene), prvo to je početak te turbo kulture, bar sam ja tada skužila da je to to. Moglo bi se reći da je s tim počelo i razdoblje crnih 90, no, ne bih sada baš dotirala kulturološka, sociološka i inih reperkusija, jer sam o tome već pisala a svi već sve znate kak razmišljam tako da bum kuš, pa vratimo se na film.

„Hajde da se volimo“ kao klinka gledala sam jedno 50 puta. Zašto!?, Naime, tada smo dobili prvi video recorder i brat je imao snimljen film na VHS-u, i tada su on i njegovi pajdaši uz još brdo italo ploča i kazeta vrtili u nedogled, snimali, presnimavali, posuđivali … tim više vjerojatno jer su im kao predpubertetlijama u predratno vrijeme sise bile zanimljive, a nedostižne. Iskreno nisam tome davala studiozni pristup. No tako nekako je bilo. Brena posle 30 godina videla jedrenjak na kojem je snimila čuvenu  "Jugoslovenku" - Telegraf.rs

No, kada smo jedno ljeto 80’tih, nas troje, Robi – moj „drugar“ iz klupe u OŠ, njegova sestra i ja, krenuli vozikat se prema Dobavi u susjednu Republiku SFRJa, dakako u neki Italo diskač, ne znam mu ime ali smo se vratili sa brdo Italo kazeta, apsolvirali smo Brenu za vijeke vjekova. 

Da se razmemo, tad su postojali Lapidarij, Studentski centar, Saloon, Big Ben, a ako pričamo isključivo o disco klubovima, to su bili Saloon, Panta i Karaka no mi smo htjeli nešto novo i imali smo auto i končano smo se mogli maknuti iz Zagreba. Mislili smo da je tamo negdje trava zelenija. A i ta podjela na “hašomane” i „šminkere“ nas je zbunjivala do besvijesti. Znam samo da su “hašomani” nosili “sajmonice”, visoke cipele od antilopa, išli u Big Ben i puštala se neka rock mjuza, dok su „šminkeri“ išli u Saloon, Pantu i Karaku, gdje se vrtila popularna mjuza. Pogodite gdje sam išla!?

Daklem, Robi tek položil i dobil na jedvice jada dedin Ford, upalim ti ja radio, a radio krči i šušti, pa sam ne budi mi teško, otvorila pretinac suvozača u potrazi za nekom kazetom. I unutra nađoh dvije kazete – na jednoj je pisalo:  BALAŠEVIĆ – NAPOSLETKU, a na drugoj LEPA BRENA 1. Nekako mi je sama ideja da slušam Lepu Brenu odbojna, pa sam ubacila Panonskog Mornara u kazetofon. Inače, ja simpatiziram Balaševića, al majke ti mile, pa to ti je za sve al ne za vožnju. Da skratim: te on ide u vojsku, te na kraju on nije ništa znao, te on ne voli dizel, pa mu se ova jedna udala, pa došla, druga ošla, pa došlo ljeto koje nije ljeto… I prinuđena, situacijom, tj. nedostatkom drugih kazeta ubacim ubacim Brenu 1. Štaš. I tako to krene.BALAŠEVIĆ / Na posletku - kolekcionarski primerak !!!! - Kupindo.com  (57032011)

Kazeta je od nemile reprodukcije pukla, ko i Jugoslavija 90, uglavnom zapetljala se i kada je Robi htio povući, razvuko ju je i strgo do kraja. Nije ni selotejp pomogao jer ju je razvukao previše, deda nije pitao za kazetu, jamačno i nisu bile njegove, kasnije se skužilo da je suseda Mara išla po papriku za ajvar na plac pa da su njen i Balašević i Brena, no povijesni moment je ostal u mojoj podsvijesti na neki uvrnuti način.

 

Drugi dio povijesti se odnosi na tatin novi Golf dvicu s originalnim Blaupunktovim kazetašem, i kako je otrčal u Jugoton i donio brdo kazeta (dakako sa sniženja) i nu nje Brena. Možda se samo i radi o sentimentalnim razlozima, ko će ga znati ali znali smo je vrtiti uz neke proste tamburaše (bećarce) ne sjećam se imena benda i to poglavito kad smo išli u Međimurje kod strica po krumpir, jer tamo se na radiju nije vatalo niš osim Mađara.

Gledajući „Hajde da se volimo“, opet sam se vratila u neka davna vremena. Ne pričam ovdje o jugonostalgiji, meni Jugoslavija apsolutno ništa ne znači, tada sam bila dijete i nisam kužila zašto neki plaću. I ti bulshiti o tome kako je bilo posla i kako se radilo i kako smo sve imali sve, dobivali stanove, išli u odmarališta također mi ništa ne znače i ne zanosim uopće takvim primislima. Međutim, mogu shvatiti sve koji se vrate u mladost slušajući Azru pa im ni Goli Otok i nestašica deterdženta i kave ne padaju teško. Iako se i Štulić prosro kasnije ko niko, no nije jedini bilo je još te djece oficira koja nakon rasapada Juge nisu znala bi li kakila ili piškila a zlatna žlica ispala iz ruku.

No, da ne davim s premisama a time i konkluzijama koje su me pratile kroz život, ipak ja imam i njemačke krvi, a krv nije voda i imam pinkicu širi pogled nego bogec iz prvomajske, iako je i moj CUP bil na krilima lažnog sjaja ali eto špilalo se za damicu pa kud koji …a to je teški krimen no to bum drugom prilikom.

Htjela sam zaključiti da i trash izaziva nostalgične i prijatne osjete. A uostalom, tada u manjku sisa i dupeta, pa i onoga „i tata bi sine“, Brena je doista bila brand a kako je ona tada zgledala napaljenim muškarcima mogu samo zamišljati.Audio kaseta Lepa Brena -- Mali oglasi i prodavnice # Goglasi.com

E sad od Brene do mog merituma, daklem, izlazila sam kasnih 80, koliko su mi starci dozvolili a bilo je i tuluma koje sam organizirala ili ja ili moj buraz (u neznanju mojih roditelja kaj im podmlaci delaju, dok su roštiljali na viksi 30 km od ZG i vječno nešto sadili i brali, uglavnom mlatili po majčici zemljici neuspješno ali s veseljem), bilo je to doba mješavine svega a i mi smo bili puni energije i mladosti.

Naši starci će reći, da su se bolje zabavljali od nas, i to samo tako da su se našli i dovoljno je da su zasjeli i zapjevali ili začagali na neki šlager na nekom plesnjaku u Zagrebu ili terasi na moru.

Zajedničko je svima (bakama i dedama, mama i tatama, nekima i od nas)  da to „materijalno” tada ništa nije značilo, jer budi bog s nama pa tada i nije bilo ničega tj. nije bilo kaj za materijalizirati. Kako to mislim!? E pa ovako: svi smo izgledali isto, ko jaje jajetu, imali smo svi jednako i isto (fićo, stojadin, samterice, šišmiš rukavi, espadrile,  lak frizure, popelin košulje … ) a čak i oni koji su imali više, nisu se razbacivali niti su pretjerivali.

Utopljen u masi istog uz TIPS ili Marksizam ili rastavljanje puške M48, utopilo si se u masi istog a potajice gutalo postere časopisa Brava i gleduckalo bogate Carringtone i sam čekao prvi šoping u Trst i Graz i kak ćeš doći u novim trapkama i pokazati to u Clubu. No bili smo dobri i nismo škrtarili: razmjenjivali smo robu, stvari i guštali u sitnicama. I bili smo mladi. O da bili smo mladi, a tada smo i lijepi i puni energije i možemo sve. Ne)znanje
Definitivno svako vrijeme nosi svoje i tu ne možeš puno utjecati. Ne bi ni trebao.

Mislim da je pretjerana nostalgija jako pogrešna emocija u živom sustavu koji ima stalnu tendenciju promjena.

Sputava te i ne daje ti puno prostora za vlastiti razvoj, stojiš na mjestu i nema napretka, truneš.

Dokle god uživaš u vožnji, nemoj sebi uskratiti pritisak na “gas” bez obzira na to kako se to činilo ikome a nebitno jel ti svirala Brena ili Lady Gaga. A sada idem gledati Top Gun 2, ipak je ta saga o Mavericku nešto što je dala input za moji daljnji razvitak a Brena i duge noge za igranje ostavljam onima koje to veseli.  

Related Post

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.