Bendovi kao što su Blondie, B 52’s ili Human League svirkali su i prenosili emociju disca, točnije new wave i enjoyamo i danas u tome. Problem je bio što takve glazbe nije bilo dovoljno. I nu njega!! Izvučen iz naftalina, Giorgio Moroder koji je još 70-ih napravio sa sintetiziranim zvukom i Donnom Summer album “From here to eternity” koji je postao sveti gral itala disca i potaknuo druge da se okuraže i počnu eksperimentirati s sintesajzerom.  

Talijanski disco nije imao službeni naziv, već se to zovikalo spaghetti dance, čak i rock elettronico. Tekstovi pjevani na lošem engleskom, jeftini video spotovi, posprdni naziv ringršpil mjuza u startu je etiketiran kao trash. Bernhard Mikluski, vlasnik njemačke izdavačke kuće ZYX Music, objavivši prvu best of kompilaciju talijanske disco glazbe, on osmišlja naziv italo disco, a godišnje kompilacije nastavio objavljivati sve do ’91. Kažu da je tu utrpao svega i svačega poglavito svoje njemačke produkcije.

Nakon ’83. italo disco se račva na dvije glavne struje – jedna koja zvuči  pop, a druga kao proto-techno. Neovisno o struji osobitost italo disco producenata bili su i amerikanizirani pseudonimi.  U želji da ih se a priori ne trpa u spaghetti dance, pojavila su se imena kao Ryan Paris (Fabio Roscioli), P.Lion (Pietro Paolo Pelandi), Koto (Anfrando Maiola), Baltimora (Maurizio Bassi) ili Gazebo (Paolo Mazzolini). Problem je bio talijanski akcent  koji se teško kamuflirao. Doskočilo se ili tako da su počeli surađivati s pjevačima s engleskog govornog područja. Npr. Maurizio Bassi (Baltimora) za svoj najveći hit “Tarzan boy” angažirao je Irca Jimmyja McShanea. Među zvijezdama je bilo vrlo malo talijanskih imena kao što su Righeira, Raggio Di Luna ili Sabrina koje doduše nije nitko ni slušao nego gledao ali i to je umjetnost.

O tome je li italo disco, kontroverzni i često diskreditirani glazbeni pravac, u razvoju elektroničke glazbe ili propala ideja s etiketom “greatest shits” i danas se vode debate između fanova i hejtera.

No dvije stvari valja priznati – bio je to prvi glazbeni pravac koji je na tržište izašao sa 100% sintetiziranim zvukom, a osim toga dokazao je da, uz modernu tehnologiju, glazbu mogu producirati i oni bez ikakvog formalnog glazbenog obrazovanja, što je vrlo česta karakteristika u produkciji elektroničke glazbe i danas. 

Etogac. Malo smo raspravljali sinoć pa dok mi je u glavi da stavim na papir.