Ljeto je, i nekoliko mojih frendeka sjedi na terasi, pije pivicu i pričamo. Priča se polako pretvara u raspravu, tema je euro, Putin, blebetanje političara i famozna smrt Bage, rasprava na Bagi postaje žustra, ali mi smo frendeki, poštujemo međusobno svoja mišljenja, poštujemo jedni druge bez obzira na razlike. Rasprava je pod kontrolom dodatno zalijevana pivom.
Usred naše rasprave, sused do nas, koji živi sam i nema tu sreću da ima ovakvo ili ikakvo društvance a očito nema ni ladno pivce, slušajući našu raspravu odjednom vikne: “Ma ti si svjetska budaletina!”
I kaj sad? Bilo bi okej zamoliti ga da gleda svoja posla. Doduše jedan od nas (Krešo) uz pogled prema meni krenuo je preskakati ogradu, ali ga je moja ruka zaustavila a pogled i mig rekao: pusti budalu.
Na društvenim mrežama bonton nalaže ovako:
“Poštovani susjede, hvala na Vašem mišljenju koje nam je iznimno važno. Dopustite da Vam iznesem nekoliko dodatnih činjenica kako bih ukazao da su vaši argumenti validni ali ne kose se sa standardima …”
Pobogu pa zašto? Ja sam privatna osoba na privatnom profilu, a ne admin manager. Zašto bi bila dužna ikome odgovarati na komentare? Ili ga držati pod nadzorom ili mu ukazivati išta! Mogu ga bloknuti ili ignorirati. Ne trebam ga baš nužno zakopat pod lipu.
Facebook je radio analizu gašenje komentara na Meti (veli trend bivši njihov zaposlenik – cenzor) i skužil da bi to donijelo apsolutni preporod platformi u pozitivnom smislu, i tada bi glupost tj. budale izgubile platformu koja im dopušta – da budu još veće budale pred velikim auditorijem i da se vidi raskoš što majka rodi (da ne velim onu prostu riječ s P …). Ali glupost je čitana i praćena.
Demokracija je jedan od najvećih prokletstava društva, jer glas budale vrijedi jednako kao i glas pametnog čovjeka. Ironija jel? Ali je tako. Da vratimo onaj golišavi otok onda to nije demokracija nego … !?
Činjenica da svaka osoba na planeti, koja ima pristup Internetu, ima mogućnost da se njezin glas čuje, izgledala je famozno na samom početku, reklo bi se izrazito pozitivni pomak čovječanstva.
S jedne strane to je točno. Da parafraziram Sundara Pichaia, CEO-a Googlea: “Internet is the biggest business equalizer in the world” – svatko, bilo gdje na svijetu, dobio je mogućnost da pokaže svoje znanje i talent, da prezentira svoj proizvod svijetu.
S druge strane, mogućnost da svatko piše što god želi donijela je i poplavu lažnih vijesti, ekstremnih stavova s obje strane političko-društvenog spektra pa čak i problem fact-checkinga jer su i fact-checkeri ljudi sa svojim stavovima i uvjerenjima.
Ako malo više guglate, na Internetu ćete naći brojne tekstove u kojima autori imaju potrebu navesti da “content writer” i “copywriter” nisu isto i da bi poslodavci koji objavljuju oglase za te pozicije trebali znati razliku. Ali ne znaju!? Copywriter je pisac prodajnih tekstova. Content writer je bloger, nišni novinar, kreator sadržaja. Ajmo još bukvalnije:
Copywriter je češće ludi seks za jednu noć, a content writer više bračni materijal. Ali ako klijent to traži, dat će ti i copywriter djecu, sigurnost i stabilnost sve za male pare ili ustupke. Nema dvojbe ali ima ono pazi kaj si želiš moglo bi se ostvariti.
Facebook je trenutno najaktivniji i najatraktivniji prostor za kreativno izražavanje, ali i pravo mjesto da prepoznate najčešće greške kod copywritinga. Potrebno je razlikovati pisanje statusa od pravog copywritinga. PISANJE STATUSA NIJE COPYWRITING. Etogac.
Pisanje statusa je serijsko stvaranje sadržaja bez analitičkog ili psihološkog pristupa, tj. čisto lupanje da se popuni kvota, bez da vodite računa što zapravo vaši fanovi žele pročitati. Doduše vi postajete brand ali …
Naime ako je određeni status zanimljiv vama, to ne znači da će se svidjeti vašim pratiteljima. Naravno, ostaje pitanje – pišete li statuse zbog sebe ili zbog fanova?
Ako pišete zbog sebe i želite na Facebook stranici vidjeti samo ono što se sviđa vama ili vašim nadređenima, možete slobodno prestati čitati ovo moje mozganje. Hahhaha
Postoje 2 izreke koje najbolje opisuju trenutno stanje većine Facebook statusa u Hrvatskoj:
1) Definicija ludosti je činiti stalno jednu te istu stvar i očekivati drugačiji rezultat (Albert Einstein) – naime ako vam nitko ne lajka, komentira ili dijeli status koji ste objavili ili vrlo mali broj ljudi koji su ga vidjeli reagira na vašu poruku, zašto pobogu lupetate koliko ste glupi?
2) Nikad ne piši oglas koji ne bi pokazao vlastitoj obitelji. Ne želiš lagati vlastitoj ženi, nemoj onda ni mojoj. (David Ogilvy) Jer biznis nije hobi, vaše subjektivne odluke i preferencije mogu upropastiti cijelu kompaniju i kolektiv i ekipu i na kraju zakopat tebe.
Da rezimiram: NAPRAVI DOBAR POČETAK, DOBAR ZAVRŠETAK I NEMOJ ZEZNUTI U SREDINI.
Ovo gore je rekao George Lucasa na pitanje “Kako napraviti dobar film?”. Isto vrijedi i za copywriting – otvorite komunikaciju na zanimljiv način i završite velikim praskom.
Početak mora biti upečatljiv da privučete pažnju, a kraj jer zadnja informacija koju dobijemo u većini slučajeva definira naše ukupno iskustvo.
Razlog ovoj taktici je kognitivna pristranost pod nazivom “primacy/recency effect” – najbolje pamtimo informacije koje dobijemo na početku i na kraju određenog izlaganja.
Da ne ispadne da propovijedam jedno, a radim drugo, blog o copywritingu mora imati dobar završetak, pouku.
Postoji priča o Ernestu Hemingwayu i navodnoj okladi koju je napravio s prijateljima tvrdeći da može u samo 6 riječi ispričati cijelu priču. Nakon što su svi za stolom prihvatili okladu, Hemingway je na ubrus napisao sljedeće “For sale: baby shoes, never worn…” – i dobio okladu…
Tako da naš sused može puknuti od bijesa jer smo se povukli u kuću pojačali Radio Crash i naručili tri pizze i nastali tračati i Putina i život i smrt Bage.