David Bowie (1947. – 2016.) meni je jedan od najvećih glazbenika u povijesti rock glazbe.
Doduše rođeni smo istog datuma pa ima i tu simbolika. Druga stvar bil je nekak svestran, kemijal je brojne pravce, stvorio niz alter-ega, imal brdo padova i uspona, onak baš iz pepela tako da zbilja nešto.
U privatluku kao i u karijeri, bio je sklon eksperimentima ali o tom bum kasnije i dakako ne bum ga štedjela jer svaki pravi umjetnik ima baš sve.
Pričalo se da nije s ovog planeta, a obzirom da je iz Londona kao i da ima razlike (moja opsaka ako čita London a znam da bude hehe).
Čitajući i analizirajući info o njemu prije nego što bum ovo pisala, zaključih da mu je istina bila kao glazba kako ga ponese. Zdravo seljački da veli: momak je radio od sebe mit: ponavljao je da su ga odgojili crnci, a bilo je govora i o ludoj baki obdarenoj proročanskim moćima. Ruku na srce lagal je kad je zinuo a realno podigao ga je skroman i radišan par. Mama, pobožna Irkinja koja nije propuštala misu ni kad je imala temperaturu četrdeset a tata upravnik neke firme, i silno su se ponosili sinom.
E sad, fakt da je već tada izgledao pomalo androgeno nipošto nije značila da je bio mekušac. Odlikaš, ali i ulični štemer, često se suprotstavljajući na mnogo starije i snažnije protivnike i prijatelje i neprijatelje. Jednom takvom prigodom, zadobio je tešku ozljedu oka. Liječnici su mu uspjeli spasiti vid ali je šarenica, nekoć plava, poprimila je smeđu boju.
Odluka da se baviti glazbom, je pala kada je počeo roškati tatine ploče. Naletivši na “Tutti Frutti” Little Richarda, oduševljen je uskliknuo: “Ovo je mogao napisati samo bog!”. Stariji polubrat Terry, uvodi ga u suvremeni jazz i David se oduševljava Charlesom Mingusom i Johnom Coltraneom. Bistar i zainteresiran do 18 rođendana savladao je mnoge od instrumenata koje će kasnije i svirati: gitaru, klavijature, harmoniku, saksofon, violu, čelo, bubnjeve, ukulele… uz krilaticu ništa mi ljudsko nije strano. Maštao je o tome da zasvira s idolom Little Richardom, no ubrzo je shvatio da i sam dobro pjeva, pa je počeo surađivati s nizom londonskih blues bandova. Već tada je počeo graditi svoj osebujan modni izričaj. I brzo je učio i upijao sve.
Njegov glazbeni prvijenac, nazvan jednostavno “David Bowie”, bio je pun psihodeličnog zvuka. Prvi album je bil toliki neuspjeh da su ga svi zaboravili ali neeee za nepune dvije godine evo zvijezde. Slavu mu donosi singl “Space Oddity”. I to u pjesmi o astronautu izgubljenom u svemiru.
Krajem šezdesetih, živio je nomadskim životom, seleći se iz stana u stan brojnih ljubavnica. Nikad duže od mjesec dana. Ipak izdvaja se novinarka Mary Finnigan i balerine Hermione Farthingale (ova zadnja, mu je slomila srce odlučivši ganjati glumačku karijeru u Norveškoj, a posvetio joj je dirljivu pjesmu “Letter to Hermione”).
Kada je, u liku nove fiktivne kreacije Stardusta, otišao na turneju s pratećim bendom “Spiders from Mars”, osladio se s toliko groupie djevojaka da je zaradio spolnu bolest. No bilo je tu i pripadnika jačeg spola. S gitaristom “Pauka s Marsa” Mickom Ronsonom na pozornici je često simulirao felacio, a navodno su to nastavljali i kad bi nastup završio. S Lindsayem Kempom, plesačem koji ga je podučavao pantomimi, živio je pak nekoliko mjeseci, dijeleći dobro, zlo i travu. Guglajte ja sam prenosim ….
Razvratni glazbenik 1970. godine je iznenadio obožavatelje oženivši se za Angelu Barnett. Atraktivna wannabe glumica, biseksualka sklona dramatičnim ispadima, uvelike je utjecala na njegovu karijeru. U deset godina, koliko su bili u braku, petljala se u sve pregovarala s diskografskim kućama, birala mu kostime za nastupe… Vjernost joj, kao ni njemu, nije bila jača strana. Često su zajedno posjećivali noćne klubove, dovodeći kući atraktivne cure i mladiće s kojima su orgijali po principu “tko koga uhvati”.
Nakon godinu dana braka, par je dobio sina Zowieja. Mališana je odgajala škotska dadilja Marion Skene, koju je smatrao majkom daleko od ove ekipe.
Sredinom 70ih, brak Bowiejevih već je bio u ozbiljnoj krizi. U želji za promjenom, obitelj seli u Ameriku. Dok je pokušavao osvojiti tamošnje glazbeno tržište, Bowie, čiji poroci su se ranije iscrpljivali u konzumiranju marihuane, alkohola i četiri kutije cigareta dnevno, navukao se na kokain. Kako se u to vrijeme hranio isključivo mlijekom i paprikama, spao je na pedesetak kilograma. Stalno mu je bilo hladno pa je pod kalifornijskim suncem hodao u zimskom kaputu, pogleda uperenog prema nebu (bio je uvjeren da će ondje svaki čas ugledati NLO-e). Gutao je knjige iz područja okultizma i numerologije.
Upravo takav, ocval i izgažen od života, zapeo je za oko redatelju Nicholasu Roegu, koji je smatrao da je glazbenik narančaste kose, mahnitog pogleda i papirnate kože idealan za ulogu izvanzemaljca u filmu “Čovjek koji je pao na Zemlju”. Bowie je za nastup nagrađen “Saturnom”, a fotografiju sa seta iskoristio je kao naslovnicu albuma “Station to Station”, koji je snimio u stanju potpuno pomračene svijesti. “Ničeg se ne sjećam iz tog vremena. Znam samo da sam album snimio u Los Angelesu, jer sam to pročitao u novinama”, ispričao je.
Mahnito ponašanje i odgovarajuće izjave umalo su ga koštali medijskog linča, a najveći krivac za to bila je pjevačeva novostečena fascinacija nacizmom. Dugo je trebalo da mu javnost oprosti, a pod povećalom je bio i njegov novi alter-ego, mršavog bijeli lord.
Kako bi pobjegao od kritika, na neko se vrijeme skrasio u Švicarskoj, gdje je kupio dvorac, a potom u Njemačkoj. U Berlinu, gdje je s prijateljem Iggyjem Popom unajmio stan, intenzivno se bavio slikanjem. Ondje je stvorio kultne albume “Low”, “Heroes” i “Lodger”, poznate i kao “Berlinska trilogija”, te zauvijek pobijedio ovisnost o drogi.
Po povratku u Ameriku, odlučio se riješiti još jedne ovisnosti: svoje žene koja ga je vukla na dno. Povrijeđena, Angela je za papreni honorar istresla prljavštine iz bračnog života tabloidima i u emisijama. Nakon što je David dobio skrbništvo nad sinom, završila je kod psihijatra, ali se ovaj objesio sat vremena prije druge seanse. Potpuno rastrojena, Angela se nedugo nakon toga i sama pokušala ubiti. Kad su je bolničari onesviještenu nosili stubama do kola hitne pomoći, pala im je i slomila nos. Bivšem suprugu nastavila je dodijavati sve dok je ovaj nije ponizio objavivši njene gole fotografije tijekom seksa s dilericom droge.
Napokon slobodan, David se s pojačanim žarom bacio na posao. S grupom “Queen” snima uspješnicu “Under Pressure”, na Broadwayu s uspjehom nastupa u kultnoj predstavi “Čovjek slon”, briljira u ulozi ratnog zatvorenika u Oshiminom filmu “Sretan Božić, gospodine Lawrence”, a albumom “Let’s Dance” iz 1983. godine postaje globalna zvijezda.
Na vrhuncu profesionalnog uspjeha, doživio je jedan od najtežih udaraca u životu. Obožavani polubrat Terry, izvršio je samoubojstvo bacivši se pod jureći vlak. David nije mu došao na sprovod, ne želeći da se ceremonija pretvori u medijski cirkus. Plemenita odluka obila mu se o glavu: tabloidi su ga proglasili čudovištem koje ne mari za bližnje.
Utjehu je pronašao u zagrljaju dvadeset godina mlađe balerine Melisse Hurley. Ostavila ga je nakon burne svađe, ustvrdivši kako joj je dosta “njegove čangrizavosti i intelektualnog preseravanja”. Naime, zbog uloga kralja goblina u “Labirintu” i Poncija Pilata u “Posljednjem Kristovom iskušenju”, David se posve bio isključio iz svijeta, a Melissa se osjećala zanemareno.
Kad je upoznao manekenku Iman, znao je da za njega više ne postoji niti jedna druga. Vjenčali su se 1992. a osam godina kasnije postali su roditelji Alexandrije Zahre. Novi brak i očinstvo pozitivno je utjecalo na život vremešnog glazbenika: prestao je pušiti i počeo redovito vježbati, zdravo se hraniti i meditirati. “Prije sam bio poput bipolarne osobe, malo depresivan a malo euforičan. Danas sam puno smireniji”, ispričao je. Postao je smireniji i na glazbenom planu: nakon sjajnog “Realityja”, publika je morala čekati punih deset godina do sljedećeg albuma, a u međuvremenu je odradio još jednu filmsku ulogu: u Nolanovom “Prestižu” glumio je – Nikolu Teslu!
S teškom bolešću, rakom jetra, borio se dugih osamnaest mjeseci. Na 69 rođendan, izdao je album “Black Star”. Na snimanju posljednjeg spota Lazarus saznaje da mu je došao kraj, da liječenja više nemaju koristi i da je bolest pobijedila. Dva dana kasnije, preminuo je u svojoj obitelji.
E sad, biti u Engleskoj ima draž, biti u društvu staleža lordova je ko da si na skupu stranke koja je odnijela pobjedu, imati prijatelje Engleze je fenomenalno i pomalo dekadentno, hrana im je horor, cuga i pubovi čist ok, hladnoća oslobađajuća. London posebno diše i ima neku svoju veličinu kao da si uz Davida. Što god mislili jedan je Bowie. Etogac.